Sveprisutni osjećaj koji sam stekao dok sam slušao Andrew Ambient & Dark Side iz Syntovog albuma Dark Mirrors bio je onaj beskonačne crne praznine preko koje lebde ambijentalni zvukovi, sinteti i isječci klavira. Slušni osjećaji proizvedeni od strane albuma su pustoši, praznine i straha. To nije album za krstarenje po suncu s vrhom prema dolje, ali je zanimljiv i zanimljiv na potpuno drugačiji način.
Jedan od učinkovitijih dijelova ovog EP-a je zvučni dizajn. Kombinacija ambijentalne buke, elektronskih dronova i onesposobljenog glasovira otvara tamne i čudne pejzaže zvuka. Posebno me zaokupio osjećaj ogromnih prostora koji su stvoreni ovdje. Iako su to uspjeli, producenti su uspjeli stvoriti taj osjećaj na krajnje učinkovit način.
Ovo nije melodičan snimak. Mračna ogledala su, po meni, isključivo vrsta slika i dojmova koje mogu stvoriti. Svira na način na koji ambijentalni dijelovi glazbe djeluju na zijevajući prazninu nad kojom sjede iznad, a hrpe glasovira koji lebde unutra i van samo izgleda da naglašavaju tešku miasmu u kojoj album sjedi.
Kako je ovo EP, odlučio sam komentirati sve pjesme. Osjećam da se u ovom slučaju svaki trag preliva u drugi i svi se zajedno uklapaju u isporuku kompletnog paketa. Jedan se zapis zapravo ne može odvojiti od drugog. Oni čine prilično čvrstu cjelinu.
Prva pjesma "Dark Mirrors" započinje laganim širenjem valova po prostranoj pozadini ove staze, dok se pranje synthom podiže, svirajući jednu notu dok pozadina zvuči kao da osciliraju iza nje. Svi zvučni elementi zadržavaju bubrenje sve dok ne dominiraju svojim mračnim, praznim osjećajem. Nešto topliji, lepršaviji sintetički zvukovi postaju svirajući, ali tužni tron nastavlja u pozadini. Ovo je ambijentalni zvučni prikaz koji dodiruje rubove nečeg ogromnog i potencijalno zastrašujućeg, koji vreba upravo izvan njega.
"Glasovi iz mračnog svemira" započinje zvukom elektronike i buke okoline iz koje se ponavlja ponavljajuća klavirska linija. Sinteti na ovom tragu imaju im određenu zborsku kvalitetu. Na klaviru se sviraju pomični arpeggio i ovdje se održava osjećaj nemogućih praznina crnog prostora. Staza ne generira strah, koliko stvara osjećaj da nešto kreše, raste i gura gladan tegle prema nama. Ovdje se stvara neugodna senzacija.
Pjesma pod nazivom "Duhovi u potkrovlju" odaje dojam grobljanskih glasova koji dolaze od grla koji više ne bi trebali stvarati zvuk. "Glasovi" imaju svoj grobni kvalitet. "Potkrovlje" o kojem je riječ mora biti jedan od ciklopskih razmjera, jer se ovdje osjeća opsežno zastrašujuće velike količine crnog prostora. Iz te tame gladni duhovi kao da šapuću. Osjećaj osjetljive propasti prožima cijelu stazu.
"Zasluženi Noć vještica" doista je zloban trag. Čini se da ubodi syntha odjekuju u praznini prije nego što svjetliji synth zvuk uđe u rasulu. Još jednom, čitavu je stazu progutao zijevajući prostor. Niz plutajućih klavirskih arpeggioa na kraju se pretoči u nježnu melodiju koja treperi nad prazninom. Klavir je prepun melankolične tuge i nagovještaja boli. Staza raste dok klavir pleše nad jačinom na kojoj stoji.
Atmosferski albumi su mi uvijek pomalo izazov u pogledu pisanja recenzija. Osoba sam koja žudi za melodijom, pa mi je nedostatak ovdje malo otežao. Međutim, zaključio sam da je najvažnije od Dark Mirrors način na koji sam se osjećao. Definitivno su me pogodili valovi tame koji se šire preko mrtvog prostora na ovom albumu. Što se tiče stvaranja osjećaja da se stvari u eldritchu kreću u mraku, mislim da su Andrew Ambient & Dark Side of Synth uspjeli stvoriti minijaturni horor film za uši.
