Dave Quanbury je pjevač / tekstopisac sa sjedištem u Winnipegu. Njegove pjesme istražuju unutarnji svijet i dotiču se emocionalnog života uma. Njegov posljednji album Still Life with Canadian istražuje složene emocije koje su nastale kada je zbog imigracijskih problema bio prisiljen napustiti Austin, Texas i vratiti se u Winnipeg. Razgovaram s njim o tome kako se prvi put zaljubio u glazbu, kako funkcionira stvaralački proces za njega i njegove planove za budućnost.
Intervju s Daveom Quanburyjem
Karl Magi: Kako ste prvi put počeli stvarati glazbu?
Dave Quanbury: Počeo sam pisati pjesme kad sam imao 18 godina. Tada sam bio u rock grupi, pa sam pisao pjesme za bend. Počeo sam pisati stvari pjevača / tekstopisaca koje bih mogao svirati na gitari. Izložio sam zapis iz 2003. godine pod nazivom No Vacancy i to je bila prva zbirka pjesama koje sam napisao. Neke sam napisao na glasoviru, a neke na gitari.
KM: Razgovarajte o temama na koje volite pisati pjesme.
DQ: Uvijek tražim emocionalni ugao ili zanimljiv kut priče, pa mislim da pjesme mogu u tom smislu spadati u dvije kategorije. Postoje pjesme emocionalne prirode s nekakvom čežnjom ili melankolijom u njima. Postoje pjesme koje se bave i krizom identiteta. Također volim pisati pjesme o likovima. Bio sam u bendu koji se zvao Twilight hotel, a fokus tog benda bio je pisanje pjesama o likovima koji se spuštaju i odlaze, o ljudima izvan društva. U posljednje vrijeme vraćam se pisanju osobnih, emotivnih pjesama.
KM: Koji su vaši utjecaji kao tekstopisac pjesama?
DQ: Postoje povijesni utjecaji sjajnih kantautora koji su uvijek bili tu kao Tom Waits i Paul Simon. U novije vrijeme jako me zanima bend nazvan The War on Drugs . Mislim da uvijek postoji umjetnik trenutka s kojim se trenutno nalazim, a onda postoje i drugi utjecaji koji nikad neće nestati.
KM: Kako pristupate procesu pisanja pjesama?
DQ: Mnogo ljudi ima svoj pristup, a moje je obično sve ili ništa. Prolazit ću kroz mjesece ili godine u kojima uopće ne pišem pjesme, ali tada će se upaliti neka vrsta prekidača i odjednom ću napisati čitavu hrpu pjesama. Sve pjesme na albumu koje izlažem u travnju napisane su nakon što sam imao grozno iskustvo i stvarno sam bio uzrujan i potišten. Sve su te pjesme napisane u roku od osam mjeseci. Te su pjesme došle jako brzo i bijesno zbog mene. Obično napišem pjesmu odjednom. Razgovaram s drugim ljudima i čini se da mjesecima provode pjesmu, ali za mene to zaista sve izlazi.
KM: Recite mi nešto više o vašem novom albumu Still Life s Kanađaninom ?
DQ: Za razliku od činjenice da su pjesme napisane jako brzo, albumu je zapravo trebalo dugo vremena da se napravi i promijenio se od početka do kraja. Kad smo prvi put počeli izrađivati verzije pjesama, nisam bio zadovoljan kako su zvučale. Ja i producent Michael odlučili smo da ih moramo razdvojiti i ponovo sastaviti iz temelja, pa smo iznova započeli s mnogo stvari i napravili smo dvije ili tri različite verzije pjesama. Kao rezultat toga, sada sam super zadovoljan albumom.
U pogledu tema na albumu, imao sam iskustvo gdje su mi zabranili život u Sjedinjenim Državama. Odselio sam se od Winnipega i započeo svoj vlastiti život, ali bio sam prisiljen vratiti se ovdje i ponovno živjeti u kući svog roditelja. Izgubio sam veliki dio svoje neovisnosti i svoje vrijednosti.
Čini se da se ideja o telefonima pojavila u mnogim pjesmama, dijelom i zato što smo supruga i ja puno koristili telefon. Imali smo vezu na duge staze kad su me izbacili iz Austina. Valjda se radi o ideji komuniciranja i održavanja ljubavi živom na daljinu.
KM: Kakvo je iskustvo s glazbenom scenom Winnipeg u posljednje vrijeme?
DQ: Odselio sam se pa sam izgubio vezu s scenom. Kad sam se vratio ovdje, stvarno sam se morao prisiliti da izađem i ponovno se povežem s ljudima. Puno se prostora zatvorilo, a bilo je i novih kojih prije nije bilo. Trenutno je to snažna scena, ali teže je pronaći publiku nego što je to bila nekada. Uspostavio sam nekoliko predstava rano kad sam se vratio i za mene je nastupilo nepristojno buđenje jer sam shvatio da ljudi nisu nužno samo izaći da pogledaju predstavu koju radim. Morao sam se sprijateljiti s drugim umjetnicima i umrežiti se, početi gostovati u tuđim emisijama.
Bilo je naporno jer sam se osjećao vrlo odvratno i neugodno se vratio u Winnipeg, jer sam se brinuo da će ljudi, jer bih napustio ljude, pomisliti da sam previše cool za Winnipeg, pa je teško. Nisam se ponovno povezao sa scenom koliko bih vjerojatno mogao.
KM: Razgovarajte o svojim planovima za budućnost.
DQ: Osim ove ploče za koju pretpostavljam da je moj solo projekt, imam i puhački orkestar koji se zove Exile Brass Band. To su truba, trombon, saksofon i sousaphone. S njima sviram koncerte u gradu. Trenutno su to zasebni projekti, ali želim ih spojiti. Želim ih dovesti u isti bend.
Kad radim Orkestar Exile, stvarno je zabavno i plešemo okolo i imam megafon. Kada radim nastup Dave Quanbury, imam gitaru i na pozornici sam kao pjevač / tekstopisac. Želim nekako spojiti te dvije stvari. Moja vizija budućnosti je udati se za one dvije stvari za koje pretpostavljam da stvaraju neku cool, funky dance glazbu.
KM: Kako se inspirirate i napunite svoje kreativne baterije?
DQ: Vratio sam se na sveučilište, pa upravo sada otkrivam da je to inspiracija za sve stvari koje naučite i sve zadatke. Glazba je moj hobi, pa zato što sviram gitaru i trubu, kad mi smeta pisanje pjesama, idem igrati trubu, a kad mi smeta sviranje trube, idem trenirati gitaru.
